U ranim satima, dok je magla polako klizila iznad vode, tihi motor dopustio je da se približimo obali bez uznemiravanja ptica. Usporen ritam, mekani okret pedala i duboki udah borovine promijenili su plan puta: odlučili smo skratiti dionicu i produžiti trenutke promatranja. Rendžer nam je kasnije rekao da mnogi prođu ovuda brže. Smiješak je otkrio tajnu: sporije ponekad znači više. E-bicikl je tu bio most, ne cilj, i zbog toga je iskustvo postalo bogatije.
Strmi makadam obično je mjesto gdje se grize volan i broje metri. S e-biciklom, stariji planinar iz susjednog kampa podijelio je priču o povratku nakon ozljede koljena. Pomoć pedalama omogućila mu je da ponovno osjeti mirise kadulje i zvuk potoka, umjesto boli i razočaranja. Susreli smo ga na vrhu, gdje je mirno ispijao čaj iz termosice i zahvalio tehnologiji, ali i pravilima parka koja su mu otvorila pristup. Nije tražio rekorde, nego put do sebe.
Popodnevni vjetar najavio je pljusak prije nego što smo se nadali. Umjesto forsiranja posljednje dionice, sklonili smo se uz informativnu ploču o lokalnim vrstama orlova. Razgovor s dvoje mladih volontera pretvorio je pauzu u malu radionicu orijentacije i sigurnosti. Naučili smo prepoznati oblake koji prethode nagloj promjeni, te kako složiti kabanicu da ne zapne u kotač. Kad je kiša stala, cesta je mirisala na zemlju, a staza je izgledala nova. Pouka: prilagodba je često najkraći put do radosti.