Stigli smo prvim jutarnjim autobusom i ušli čim se kapije otvore. Drvene staze bile su prazne, a magla je lebdjela iznad tirkiznih jezera. Bez parkiranja i povratka po ključ, ostali smo dulje, slijedili zvuk vode i pronašli mir koji se ne može kupiti.
U dolini je promet zaustavljen, a električni autobusi kruže bez žurbe. Izašli smo stanicu prije planiranog jer je svjetlo na stijenama pozvalo na fotografiju. Taj spontani zastoj, moguć samo bez vozila, donio je susret s kozorogom na skrovitoj stijeni i iskonski osjećaj prisutnosti.
Trajekt nas je odveo do mirnih šuma i slanih jezera gdje je promet zanemariv. Hodali smo između borova i samostana, kupali se u toplini poslijepodneva i shvatili kako vožnja brodom otvara srce za sporiji ritam, razgovor i duboku povezanost s elementima.